Hrvatska na periferiji Europe

Usporedimo li članice Europske Unije po bilo kojem ekonomskom pokazatelju, vidjet ćemo da je Hrvatska na začelju kolone, u društvu najnepopularnijih. Već smo se naviknuli da nas se svrstava među najgore – po gospodarskom rastu, po standardu građana, po investicijskoj klimi, po konkurentnosti i funkcionalnosti, po zaposlenosti (osobito mladih), po funkcioniranju pravne države, po učinkovitosti birokracije, po povlačenju novca iz EU-fondova, po ulaganjima u obrazovanje i znanost, po poštivanju europskih vrijednosti – od osude totalitarnih režima do uvažavanja drugih i drukčijih… Nažalost, ni drugi kriteriji nam ne idu u prilog, izuzev onih za koje nismo zaslužni mi već oni stari Hrvati koji nas dovedoše na obale Jadrana, poput prirodnih ljepota, biološke raznolikosti, zaliha pitke vode i sl.

Kriza kao izgovor

U proteklim dvjema godinama članstva u EU u Europi se baš nismo istaknuli ni po inovativnosti i kreativnosti, iako potencijala nedvojbeno imamo. Poneki uspjeh možemo pripisati više upornosti pojedinaca nego državnoj strategiji. Poput ponekog znanstvenika što zaokupi globalnu pozornost, uglavnom boraveći „na privremenom radu“ u inozemstvu. Nemamo baš mnogo književnika koji se uspinju europskim ljestvicama čitanosti, a kamoli onih koje kritika prepoznaje kao buduće laureate kakve važnije međunarodne nagrade. Tek se rijetkim umjetnicima priređuju važnije izložbe po europskim metropolama. Veselimo se tek sporadičnim filmskim uspjesima, a zlatne palme, lavovi i medvjedi zasad su nam nedostižni. Nema nas više čak ni na pjesmi Eurovizije, gdje smo devedesetih uvjerljivo bili među prvih deset, a posljednjih godina među najlošije plasiranima. Izbjegavamo i svjetske izložbe, iako smo svojedobno fascinirali svijet svojim nastupima (sjetimo se samo EXPO-a u Portugalu 1998). Kao da smo postali sami sebi dovoljni, ili nam je draže praviti se važni u odmjeravanju snaga u regiji, daleko od ozbiljne europske konkurencije. Čak su i naši diplomatski dosezi skromni. Nemamo utjecajnih ljudi ni u Bruxellesu, na mjestima gdje se odlučuje o sudbini Europe. Doduše imamo jednoga povjerenika s ne baš važnim resorom i već dugo ne znamo što radi. A, iskreno govoreći, nemamo moćnih ljudi više ni u Vatikanu, gdje smo stoljećima imali svoje ljude. Tamo je još šezdesetih i sedamdesetih godina kardinal Šeper vodio jednu od najvažnijih kongregacija Crkve, a donedavno smo imali i glavnog tajnika Biskupske sinode.

Pali smo prilično ispod prosjeka i gotovo ni na jednom području (osim eventualno po sportskim rezultatima, pa i tu sferu zasjenjuje huliganstvo) ne dolazimo do većeg izražaja, iako konačno imamo vlastitu državu i na vlasti ljude koje smo sami izabrali, a i članica smo Europske Unije, što, budimo realni, jest birano društvo. U čemu je onda problem!? Prije smo se žalili kako nemamo vlastitu državu, kako nam vladaju tuđinci, kako drugi uzimaju naša bogatstva, kako nam smetaju čuvati i razvijati vlastiti nacionalni identitet, kako nam koče razvoj i smetaju nadarenima da pokažu što znaju, kako nas se tretira kao drugorazredne Europljane… Ipak, unatoč svim tim nedaćama opet smo nešto značili u Europi. Hrvati su se stoljećima prepoznavali po svojim doprinosima. Čak i u komunizmu nisu mogli proći nezapaženo naši umjetnici, arhitekti, književnici, znanstvenici… Gotovo da nema područja gdje od stasanja rane hrvatske države nismo ostavljali tragove i udarali trendove dajući doprinos razvoju Europe. A danas, kad bi naše sposobnosti trebale doći do punog izražaja, kad imamo globalnu publiku i zaštitu EU te kad se od nas s pravom očekuje da pokažemo što znamo i opravdamo članstvo u europskoj zajednici naroda i država, mi smo prilično zakazali. Kao da smo srozali kriterije, izgubili natjecateljski duh i posustali u ambiciji. Globalna kriza postala nam je izgovor za sve. No činjenica je da u državi više nema optimizma, volje, snage ni upornosti… Izvrsnost i kreativnost već se dugo ne nagrađuju. Poduzetnost je sumnjiva, a oni koji stvaraju novu vrijednost uglavnom su lopovi. Ne znamo se veseliti tuđim uspjesima… Izjedaju nas ljubomora i stari hrvatski jal, pa najveći dio kreativne energije trošimo na međusobna ocrnjivanja i podmetanja. Sve je ispolitizirano i politika odlučuje više-manje o svemu, a znamo kakvi su intelektualni kapaciteti većine likova koji nam dociraju svakodnevno s TV-ekrana. Umjesto sposobnosti i dalje je na snazi podobnost, što nas stalno vraća u komunizam, umjesto u konkurentnu Europu.

Za sve to nam je najmanje krivo europsko okruženje, koje nam je 1. srpnja 2013. dalo šansu, ali i veliki kredit. A najveći grijeh snose oni koji trenutačno imaju političku moć u rukama i koji kreiraju našu stvarnost. Nažalost, uz nastavak gospodarskog urušavanja zemlje i nesposobnost da nas izvuku iz krize, stvorili su takvu klimu u zemlji u kojoj se ništa ne isplati raditi, ni truditi. Podijelili su nas u ideološke tabore i zahvaljujući nesposobnosti da se uhvate ukoštac s ozbiljnim stvarima i nametnu svoju viziju i ideje europskim kolegama, u samo dvije godine članstva u EU doveli su nas na periferiju europskih zbivanja. Propustili smo povijesnu šansu da se u EU pozicioniramo barem na mjesto koje danas zauzimaju nekada mnogo zaostalije tranzicijske države te postali prilično nevažna članica, koja nema što ponuditi Europi osim problema. Nazivali ih Lex Perković, prekomjerno zaduživanje ili neodlučnost u provedbi reformi, sasvim svejedno. Činjenica je da naše tzv. političke elite neprekidno pokazuju kako ne znaju, ne žele ili ne mogu pratiti korak s većinom članica Europske Unije. I onda nam se još prodaju nezamjenjivima, jer će nas oni drugi tobože „fašizirati“.

Tragikomičnost je tim veća što Hrvatska članstvom u EU nije došla u neko novo i nepoznato okruženje pa se još možda snalazi i privikava. Hrvatska se vratila doma, gdje stoljećima kulturološki pripada, gdje njezini državljani desetljećima žive i privređuju, u okolinu koja nas poznaje i koja nam je bliska. Uostalom to najbolje vidimo po novom valu iseljavanja i brzoj integraciji mladih ljudi. Za ulazak na europsko tržište pripremali smo se punih deset godina. Od 2000. usklađivali smo zakone, prilagođavali institucije i gledali što drugi rade… A sad se čini kao da je ova Vlada jedina ostala zatečena članstvom u EU pa još razmišlja kako ćemo gospodarski poharati europska tržišta, kako će kulturološki šarmirati naše nove susjede ili kako ćemo kreirati neke (Europi zanimljive) projekte. Čak i velik broj dobro upućenih Europljana čudi se što se to događa s Hrvatskom, jer znaju da je Europa u Hrvatskoj stoljećima, a i povijest europskog kontinenta nezamisliva je bez doprinosa niza Hrvata. Uostalom, imamo stoljetno iskustvo zajedničkoga života u europskim državnim zajednicama. U to doba, u odnosu na broj stanovnika i veličinu države, darovali smo Europi uistinu velik broj znanstvenika, kulturnjaka, prosvjetitelja, izumitelja, ratnika, svetih ljudi, darovitih sportaša i stvaralaca na drugim područjima života. A tada su na cijeni bili čak i hrvatski političari.

Nekad i sad

Još od ranoga srednjeg vijeka Europa je nezamisliva bez prinosa Hrvata, a posebno su pridonijeli europskom humanizmu. Hrvatski filozof Herman Dalmatin još je u 12. stoljeću Europi približio arapsku civilizaciju te omogućio da upozna temeljna djela iz geometrije, matematike, astronomije… Velikan dominikanskog reda Ivan Stojković početkom 15. stoljeća među prvima je zagovarao europsko zajedništvo, jedinstvo crkava i reformu papinske države. Veliki reformator bio je i teolog Juraj Dragišić, koji je još početkom 16. stoljeća predlagao reformu kalendara (što je poslije papa Grgur XIII. prihvatio pa smo dobili Gregorijanski kalendar). Benedikt Kotruljević učio je Europu ne samo trgovati nego i voditi knjigovodstvo. Ivan Vitez od Sredne kao ostrogonski nadbiskup i vrhovni kancelar kralja Matije Korvina utemeljio je akademiju u Budimu i sveučilište u Bratislavi. Jedan od najutjecajnijih Hrvata u europskoj politici bio je Šibenčanin Antun Vrančić, koji je u 16. stoljeću punih dvadeset godina bio ključni čovjek ugarskoga kralja Ivana Zapolje, a potom savjetnik kralja Ferdinanda Habsburškog. Njegova djela, koja su mijenjala stvarnost tadašnje Europe, objavila je Mađarska akademija u čak 12 svezaka. Ugarskom je „drmao“ i biskup i kraljevski kancelar te miljenik Svete Stolice Juraj II. Drašković, koji prije toga bijaše veliki reformator zagrebačke biskupije. Najveći pjesnik humanizma izvan Italije u 15. stoljeću bio je Ivan Česmički, poznatiji kao Janus Pannonius. Djela toga slavonskog bana, ugarskoga diplomata i biskupa Pečuha bila su obvezno štivo tadašnje europske elite. Malo je poznato da su djela oca hrvatske književnost Marka Marulića u 15. i 16. stoljeću bila među najčitanijim djelima tog doba u Europi. Samo su njegove Pouke za čestit život na primjerima svetaca u 16. i 17. stoljeću tiskane u devetnaest izdanja. Marulića su obožavali čitati budući sveci Franjo Ksaverski, Franjo Saleški i Ignacije Loyola, papa Hadrijan VI, engleski kralj Henrik VIII, francuska kraljica Margareta Navarska, Thomas More i dr. Hrvatski latinisti Rajmund Kunić i Bernard Zamagna Europljanima su preveli Homerova djela na latinski. Filip Ivan Vezdin bio je pionir europske indologije. Matija Vlačić Ilirik bio je jedan od vodećih europskih protestantskih teologa. U 17. stoljeću najutjecajniji Hrvat u Vatikanu bio je Stjepan Gradić, koji je među ostalim upravljao i Vatikanskom knjižnicom. Mnogi talijanski gradovi, koje godišnje posjećuju milijuni turista, znatan dio svoje ljepote mogu zahvaliti hrvatskim graditeljima i umjetnicima. Primjerice Lucijan Vranjanin izgradio je tvrđavu u Pesaru i palaču vojvode Federica Montefeltra u Urbinu, koja se smatra remek-djelom svjetske renesansne arhitekture, a uvrštena je i na listu UNESCO-ove svjetske baštine. Njegov brat Franjo izrađivao je najljepše biste europskih princeza 15. stoljeća. Julije Klović bio je jedan od velikana renesansnog slikarstva. Andrija Medulić utemeljitelj je talijanskog manirizma i preteča baroka.

Dakle, sjaj Venecije i Rima, Austrije i Ugarske nezamislivi su bez iznimnog prinosa hrvatskih plemića, nadbiskupa, diplomata, vojskovođa, pjesnika i prosvjetitelja. Mnogi od njih bili su u samim vrhovima europskog prosvjetiteljstva, razvoja znanosti i kulture. A vidimo da se ni visoka politika nije baš vodila bez mudrih ljudi iz tadašnje Hrvatske. Možda će netko reći da je tada bila manja konkurencija pa su lakše dolazili do izražaja. Možda! Ali treba imati u vidu koliko je trebalo truda samo putovati u to doba, a kamoli školovati se na najuglednijim europskim sveučilištima i uspinjati se na društvenim ljestvicama. Danas imamo cijeli svijet kao konkurenciju, a ne samo nekoliko europskih država, ali više nam je i mogućnosti na raspolaganju, pa bi se moglo zaključiti kako je oduvijek podjednako teško „igrati u prvoj ligi“ ili biti vodeći u svojoj branši.

No mnogo je važnije naučiti iz njihova primjera kako su se Hrvati – bez obzira u kakvim europskim državnim savezima i političkim uređenjima živjeli i kakve im je izazove povijest donosila – znali snaći te utjecati na zbivanja, trendove i sudbinu Europe. Bolje rečeno bili su nezaobilazni, iako stoljećima nisu imali samostalne države! Pitaju li se naši političari čime ćemo se mi pohvaliti našim unucima, kad su u pitanju razvoj suvremene Europe i položaj Hrvatske u njoj, sada kad više nemamo alibija za neuspjeh!? Potaknuti sjajnim primjerima iz prošlosti, mogli bismo konačno postati mudriji i odvažniji te iskoristiti znanje, talent, maštu i energiju u vlastitim redovima kako bismo Europi ponovno pokazali da Hrvati itekako znaju igrati u prvoj ligi. Vrijeme je da Hrvatska prestane biti problem Europske Unije i postane ugodno iznenađenje.